Povijest hospitalaca

Neki ključni nadnevci zdravstavene i ekološke kulture u Hrvata - nastavak II

Jozo Bakić

Počasni član Hrvatskog biološkog društva 1885.

IVANOVCI - HOSPITALCI
PRVI TEMELJI HRVATSKOM RATNOM ZDRAVSTVU

Križarski ratovi koji započinju krajem 11, st. dovode do osnivanja posebnih viteških redova koji oružjem štite kršćanstvo ili pak unutar redova djeluju isključivo karitativno i medicinski brinući se za križarske ranjenike, te nemoćne i bolesne hodočasnike i putnike. Tako je viteški red templara stvoren 1116 god. u Jeruzalemu. Već u 1170. god. templari imaju svoje sjedište u Vrani uz kojeg postoji i hospital, u kojem se smještaju hodočasnici i putnici, a redovnici se bave i liječenjem. Templari 1214. u Puli osnivaju hospital koji 1386. god. preuzimaju Ivanovci nakon ukidanja templarskog reda.

Ivanovci - hospitalci ili malteški vitezovi po kasnijem sjedištu reda na otoku Malti od 1530. godine, također katolički vlteški red sv. Ivana jeruzalemskog, dvore hodočasnike i bolesnike u hospitalima te im otuda ime hospitalci. Kasnije sami sudjeluju u borbama, prate križare kao vojni sanitet, ili se isključivo bave liječenjem bolesnika. Prvi Ivanovci u Dalmaciju dolaze na poziv Ninskog biskupa, naseljavaju samostan sv. Petra na Bojištu kod Nina 1184. godine, pored kojeg je i hospital. Hospitalci su poput benediktinaca rasuti po čitavoj Hrtvatskoj. Sjedište hrvatskih hospitalaca je u Vrani, u bivšem templarskom samostanu, a potom seli u Pakrac U Hrvatskoj: Ivanovci osnivaju mnoge samostane uz koje se nalaze hospitali primjerice u Zagrebu, Koprivnici, Marči, Varaždinu, Božjakovini, Senju, pod Kozarom itd. U 14. st. sama zagrebačka biskupija ima 9 samostana, što Ivanovce po moći i posjedima stavlja u najznačajnije redove u hrvatskim krajevima. U srednjem vijeku hospitalci zamjenjuju "Crveni križ" te pored obveza viteškog reda najpreča im je dužnost skrb o bolesnima i ranjenima, te pružanje utočišta siromašnima i nemoćnicima. Nakon osvajanja Malte od Napoleona 1789. god., dvije godine kasnije otok osvajaju Englezi, hospitalci gube posjede i moć, raseljavajući se po Evropi, ostajući samo u Italiji, Češkoj i Njemačkoj do skorih vremena, modernizirani opskrbljujući u pričuvi sanitetske vlakove i poljske ratne bolnice. Hrvatski hospitalci znakovito zadužuju hrvatski narod svojim karitativno medicinskim radom. Naši hospitalci kao ratni sanitet prate kralja Andriju II u pohodu na Palestinu i natrag liječeći bolesnike i ranjenike te pokapajući mrtve, pa se u današnjem smislu mogu smatrati asanatorima bojišnice.

Vranski prior gradi poseban brod sa kojim su hrvatski hospitalci sudjelovali u bitci kod Smirne (1345.) kao vojnici, moreplovci i ratni sanitet pa se taj nadnevak može smatrati povijesnim za postojanje prvog bolničkog brod u Hrvata.

HRVATSKI OBITELJSKI LEKSIKON HRVATSKI OBITELJSKI LEKSIKON

Hospitalci (lat.), svi crkv. redovi kojima su briga bolesnici, putnici i hodočasnici. Najstariji potječu iz 9. st. U doba križarskih ratova osnivaju se takvi redovi u Palestini, ali i diljem Europe. Među njima su najpoznatiji Vitezovi Sv. groba. Imali su hospicij uz hram (templ), otuda naziv templari (hramovnici). Hospitalci sv. Ivana osnovani su o. 1220. u Jeruzalemu uz istoimenu crkvu. I oni su kraj samostana imali hospicij i prozvani su hospitalcima. Padom Carigrada povlače se na Rod, Cipar i konačno na Maltu, pa se nazivaju i Malteškim vitezovima. U Hrvatsku ih dovodi herceg Andrija u 12. st. God. 1312. prenijeli su sjedište u Vranu, potom u Pakrac, a djeluju do 17. st.

članak preuzet iz Hrvatskog obiteljskog leksikona, izdanje 2005.

ISTARSKA ENCIKLOPEDIJA ISTARSKA ENCIKLOPEDIJA
ivanovci

Ivanovci (hospitalci, malteški vitezovi; lat. Ordo militiae Sancti Joannis Baptistae hospitalis Hierosolymitani; Red vojske sv. Ivana Krstitelja jeruzalemskoga hospitala ili Ordo fratrum hospitaliorum Hierosolymitanorum: Red braće jeruzalemskih hospitalaca), kat. viteški red koji su osnovali križari u Jeruzalemu 1070. ili 1099. sa svrhom da poslužuju bolesnike i hodočasnike, a potom i da brane sveta mjesta u Palestini. Sjedište su nakon pada Jeruzalema (1291) premjestili najprije na Cipar, 1309–1522. na Rod (stoga su nazvani i rodskim vitezovima), 1530–1798. na Maltu (kada se nazivaju malteškim vitezovima), a od 1834. u Rim, odakle i dalje djeluju na socijalnom i humanitarnom području. U Hrvatskoj (kamo su došli potkraj XII.st.) poznati su ivanovci bili Ivan od Paližne te biskup i ban Petar Berislavić. U Istri su naslijedili samostane i dobra templara: Sv. Ivan na Veloj livadi i hospital kraj Nimfeja u Puli. Porečki biskup Adalper (XIII.st.) dao im je crkvu sv. Ivana na Livadi (del Prato) kraj Poreča, gdje su podignuli samostan, koji je imao podružnicu na Božjem Polju kraj Vižinade. Napustili su Istru sred. XVI. st. te prešli u Veneciju.

LIT.: I. Rudelić, Povijest medicine u južnoj Istri, Pula 1977; D. Alberi, Istria: storia, arte, cultura, Trieste 1997.

S. J. Škunca, I. Rudelić

Encyclopædia Britannica


Hospitallers, also spelled Hospitalers, also called Order of Malta or Knights of Malta, formally (since 1961) Sovereign Military and Hospitaller Order of St. John of Jerusalem, of Rhodes, and of Malta, previously (1113–1309) Hospitallers of St. John of Jerusalem, (1309–1522) Order of the Knights of Rhodes, (1530–1798) Sovereign and Military Order of the Knights of Malta, or (1834–1961) Knights Hospitaller of St. John of Jerusalem, a religious military order that was founded at Jerusalem in the 11th century and that, headquartered in Rome, continues its humanitarian tasks in most parts of the modern world under several slightly different names and jurisdictions.

The origin of the Hospitallers was an 11th-century hospital founded in Jerusalem by Italian merchants from Amalfi to care for sick and poor pilgrims. After the Christian conquest of Jerusalem in 1099 during the First Crusade, the hospital’s superior, a monk named Gerard, intensified his work in Jerusalem and founded hostels in Provençal and Italian cities on the route to the Holy Land. The order was formally named and recognized on February 15, 1113, in a papal bull issued by Pope Paschal II. Raymond de Puy, who succeeded Gerard in 1120, substituted the Augustinian rule for the Benedictine and began building the power of the organization. It acquired wealth and lands and combined the task of tending the sick with defending the Crusader kingdom. Along with the Templars, the Hospitallers became the most formidable military order in the Holy Land.

When the Muslims recaptured Jerusalem in 1187, the Hospitallers removed their headquarters first to Margat and then, in 1197, to Acre. When the Crusader principalities came to an end after the fall of Acre in 1291, the Hospitallers moved to Limassol in Cyprus. In 1309 they acquired Rhodes, which they came to rule as an independent state, with right of coinage and other attributes of sovereignty. Under the order’s rule, the master (grand master from c. 1430) was elected for life (subject to papal confirmation) and ruled a celibate brotherhood of knights, chaplains, and serving brothers. For more than two centuries these Knights of Rhodes were the scourge of Muslim shipping on the eastern Mediterranean. They constituted the last Christian outpost in the East.

By the 15th century the Turks had succeeded the Arabs as the protagonists of militant Islam, and in 1522 Süleyman the Magnificent laid final siege to Rhodes. After six months the Knights capitulated and on January 1, 1523, sailed away with as many of the citizens as chose to follow them. For seven years the wandering Knights were without a base, but in 1530 the Holy Roman emperor Charles V gave them the Maltese archipelago in return, among other things, for the annual presentation of a falcon to his viceroy of Sicily. The superb leadership of the grand master Jean Parisot de la Valette prevented Süleyman the Magnificent from dislodging the Knights from Malta in 1565 in one of the most famous sieges in history, which ended in a Turkish disaster. What was left of the Turkish navy was permanently crippled in 1571 at the Battle of Lepanto by the combined fleets of several European powers that included the Knights of Malta. The Knights then proceeded to build a new Maltese capital, Valletta, named after la Valette. In it they built great defense works and a hospital of grand dimensions that attracted many physically and mentally ill patients from outside Malta.

Thereafter the Knights continued as a territorial sovereign state in Malta but gradually gave up warfare and turned wholly to territorial administration and to medical care. In 1798, however, their reign in Malta came to an end, when Napoleon, on his way to Egypt, occupied the island. The order’s return to Malta was provided for in the Treaty of Amiens (1802) but eliminated by the Treaty of Paris (1814), which assigned Malta to Great Britain. In 1834 the Knights of Malta became permanently established in Rome. From 1805 they were ruled by lieutenants until Pope Leo XIII revived the office of grand master in 1879. A new constitution containing a more precise definition of both the religious and the sovereign status of the order was adopted in 1961, and a code was issued in 1966.

Although the order no longer exercises territorial rule, it issues passports, and its sovereign status is recognized by the Holy See and some other Roman Catholic states. Membership is confined to Roman Catholics, and the central organization is essentially aristocratic, being ruled chiefly by a primary class of “professed” knights of justice and chaplains who can prove the nobility of their four grandparents for two centuries.

Drage tete
našla sam vam knjigicu koju možete skinuti na svoj komp bez da se mučite s čitanjem on - line ili pak da vam nedostaju neprikazane stranice. Naslov disertacije koju upisujete u google pretraživač je:
FEMALE HOSPITALLERS
IN THE TWELFTH AND THIRTEENTH CENTURIES
Myra Struckmeyer

Oblik je PDF-a i ima lijep prikaz svega što je bitno za povijest ženskih pripadnica hospitalaca. Radila je po svim bitnim povijesnim knjigama, tako da vam informacija neće nedostajati. Ima preko 250 čitljivih i zanimljivih stranica. Uživajte

super, baš čitam (već sam prošla prvu trećinu knjige) i definitivno preporučam ovu knjigu i našim muškim članovima... zbog puno povijesnih činjenica koje se tiču nastanka i ustroja reda in general, kao i zanimljivih činjenica vezanih uz svakodnevni život članova

Tam na stranici od Ivanovečkih vitezova ili kak god das e zovu piše da su hospitalci najprije došli kod njih u selo na poziva bana Borića sredinom 12 stoljeća gdje su imali posjede i dobili utvrdu Bela a da se nakon toga sele u Vranu? pa prosvjetli nas neuke

Znanost baš nije sigurna u to. Pročitaj stranice 189. i 190. u http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=113489.

Deniver se referira na ovo iz Matića

Teško je odrediti točan datum dolaska hospitalaca na hrvatsko ozemlje. Odrediti lokaciju njihove prve ispostave tek je nešto lakše. Naime, ako vjerujemo jednoj ispravi iz 1259. godine, moglo bi se pretpostaviti da je bosanski ban Borić (vladao sredinom XII. stoljeća) darovao hospitalcima posjed Sv. Martin, koji se nalazio uz rijeku Dravu.5 Dobronić to navodi kao činjenicu. Međutim, osim što je rečena isprava sastavljena tek stotinjak godina kasnije, ona je dubiozna iz još jednog razloga: u njoj je zabilježen sudski spor koji su pred kraljem Belom IV. vodili zagrebački biskup Filip s jedne strane i Pavao iz roda Borića s druge. Zagrebački je biskup tvrdio da ta zemlja pripada njemu, jer ju je kupio od hospitalaca. Svakako
mu je bilo u interesu da opravda svoj posjed, te bismo to svjedočanstvo trebali uzeti s određenom dozom skepse. Iako je sasvim moguće da je ban zaista darovao taj posjed hospitalcima, ta donacija nije niti jednom potvrđena; usporedbe radi, templarima su vlasništvo njihovog obližnjeg posjeda, Zdelje, potvrdila čak tri uzastopna vladara. Prilično je čudno što hospitalcima posjed, koji su imali gotovo stotinu godina, nije potvrdio baš nitko. Oko toga da je posjed nekoć bio Borićev slagali su se i biskup i Pavao Borić; međutim, Pavao je tvrdio da je posjed ostao
u vlasništvu njegova roda, odnosno da pravo na njega nikad nije preneseno. Iz toga možemo izvući nekoliko pretpostavki: prvo, da je Pavao jednostavno lagao.Drugo, da su hospitalci posjed dobili na korištenje, a ne u trajno vlasništvo. I treće, da su ga stekli bespravno. Sasvim je moguće da je biskup, koji je u prvoj polovici XIII. st. širio svoj obližnji posjed Vašku7, bespravno zaposjeo tu zemlju i dao ju hospitalcima, koji su biskupima općenito bili draži od templara jer ih je, za razliku od potonjih, bilo lakše natjerati da plaćaju crkvene namete. U svakom slučaju, stoji činjenica da se ovaj posjed nalazio na jednoj od hodočasničkih ruta i
kao takav bio prikladan za sjedište viteškog reda.

Tomislav Matić: "Viteški red u službi monarhije. Hospitalci na
hrvatskom prostoru u XIII. i XIV. stoljeću"

thxu velku mačku

Zanimljiv dokumentarac o Ivanovcima u šest nastavaka Have fun

https://www.youtube.com/watch?v=T3XM8E0qPP0&feature=relmfu

https://www.youtube.com/watch?v=87s0yQKrioM&feature=relmfu

https://www.youtube.com/watch?v=AGzaD5WUgKU&feature=relmfu

https://www.youtube.com/watch?v=rhjGIHVaIF0&feature=relmfu

https://www.youtube.com/watch?v=JsjfWa02gFY&feature=relmfu

https://www.youtube.com/watch?v=Kx5VGbgXd6U&feature=relmfu

iskopah još dvije knjige o hospitalcima, pa koga zanima, šaljem mailom:
1. Osprey: Knight Hospitaller 1100-1306
2. Bedford, Holbeche: The Order of the Hospital of St. John (autori su članovi reda, knjiga je iz 1902)